Svepisutna Sanja sahranjena je dva dana poslije u krugu šestero najmilijih. Posljedica je to današnjih mjera COVIDA-19. Zaslužila je posljednji oproštaj, najveći od svih. Nitko nije zavrijedio takav ispraćaj, a najmanje Sanja.
– Ime Sanje Bacinger spominje se s poštovanjem i uvažavanjem u nekoliko segmenata našeg društva. Mogli ste je voljeti ili mrziti, ali njezinu riječ, savjet ili ideju morali ste uvažiti. Zašto morali? Zato što je bila ispred svog vremena – kao svaki istinski vizionar. Njezin zarazni smijeh i vedrina razoružao bi svako namrgođeno lice, a njezin optimizam bio je iskren – riječi su njezinog supruga Zlatka, poznatog međimurskog glazbenika i glazbenog pedagoga.
Folklor, prosvjeta, glazba, gluma i dramaturgija, web-design bile su sastavnice njezinog života. Njegovanje tradicije kroz ples, područje je kojim se najduže bavila. Mogli bi reći – cijeli svoj život. Kod nje se potvrđuje ona izreka, da krv nije voda.
Za svoj prvi susret s tradicijom Međimurja može zahvaliti svojoj baki iz Donjeg Kraljevca. Često je znala govoriti kako bi voljela imati takav glas kao njena baka Marija – suza joj se stvorila u oku uvijek kad bi čula pjesmu „Oj, kopina, kopina“ s kojom ju je baka uspavljivala. Njezin otac Pepi (Stjepan) pjevao je poznatom etnomuzikologu dr. Vinku Žgancu. Uvijek je bio spreman zapjevati „Dekanovsko grobiče“. Na žalost, kao što i pjesma kaže, oboje su otišli u 50-tim godinama svojeg života.
Sanja je svoje prve ozbiljne plesne korake napravila početkom 80-tih u KUU „Veseli Međimurci“. Njezin snažan glas, prirodna elegancija pokreta, osjećaj za prostor/pozornicu, energija te ljubav za narodnu baštinu bili su prisutni i vidljivi u svakom nastupu. Bila je virtuoz tradicijskog plesa. Mogao si podjednako uživati gledajući je dok pleše izvornu verziju ili zahtjevnu koreografiju. Početkom 90-tih plesala je u KUD-u „Šenkovec“.
Negdje u to vrijeme započela je raditi kao voditelj plesa – najprije s dječjim skupinama. Potkraj 90-tih vodi svoje prvo društvo „Mihovljan“. Za njim slijedi „Šandorovec“, „Ivanovec“, „Zasadbreg“, „Pomurje“, „Orehovica“, „Selnica“, „D. Kraljevec“, „Prelog“, „G. Kraljevec“, „Velenje“… S nekima je bila godinama, dok je drugima postavljala koreografije. Sva društva s kojima je radila plesala su njezine autorske koreografije i postizala visoke rezultate na smotrama folklora. Nije to bilo čudno jer je Sanja na tom „poslu“ izgarala.
Folkloraši su društveni ljudi. Neka prijateljstva traju do kraja života i vrlo su snažna. Voljela je na čestim gostovanjima susresti stare prijatelje iz ljetne/zimske „Škole folklora“ – evociranje uspomena, ali i razmjena novih ideja. A novih ideja je uvijek imala. Dijelila ih je šakom i kapom. Bez straha da će ju netko kopirati ili preuzeti joj zasluge. Ionako je bila ispred vremena i završene priče joj nisu oduzimale energiju. Jedino što nije mogla podnijeti je nepravda. U svijetu folklora odgojila je stotine zaljubljenika u tradicijsku baštinu Međimurja, ali i drugih krajeva hrvatske. Neke od njih potaknula je i pomogla u voditeljskom „poslu“.
Uz sve to Sanja je primarno bila učiteljica razredne nastave – mentor. U stvari, njeno zvanje je mag.prim.educ. (magistar primarnog obrazovanja) i informatike. Ali ona je bila učiteljica – baš onakva o kakvima se pišu knjige. Uvijek vesela, nasmijana i spremna na podučavanje kroz igru. Nije bila od onih zločestih. Skoro cijeli radni vijek provela je u područnoj školi Zasadbreg. Mala područna škola kojoj je svako toliko prijetilo gašenje. Selo bez svoje škole mrtvo je. – često je govorila. Tako je odgojila i svoje učenike koji su sada roditelji. Zbog njih, ta se područna škola sigurno neće zatvoriti.
Nije se bavila samo poučavanjem. I sama je sjela ponovo u školske klupe 2009. godine. Upisala je poslijediplomski doktorski studij na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Vrijedna i marljiva, kakva je bila, stigla je skoro do kraja doktorskog studija. Prekinula ju je smrt u obitelji. Njezina mama Lina (Karolina) iznenada je preminula – teški moždani udar. Bolnica je tražila donaciju njenih organa. Sanja je pristala pa se potom pokajala… Morala je potpisati isključivanje aparata. Nikada si to nije oprostila. Gubitak majke ju je slomio jer joj je ona cijeli život bila sigurna luka i oslonac. Pokušala se nakon nekog vremena vratiti studiju, ali nije mogla. Više nije vidjela nikakav smisao u tome.
Kako uz ples ide i glazba bila je s njom ruku pod ruku. Suprug Zlatko, vrsni poznavatelj glazbe u koju se Sanja upuštala, bio joj je vječiti suputnik. Kaže kako nije propuštala priliku zapjevati s Tetom Lizom mnoge međimurske pjesme, ali njezina najdraža je bila „Goslice su potrte“. Zagrljena s vokalnom skupinom „Turenčice“ ispunjavala je svoju dušu novom snagom. U glazbi je i stvarala, a napisani stihovi bili su životne priče u malom. Uglavnom šaljive životne situacije – poput malih opereta. I obavezno na kajkavštini. Poezija joj je bila ljubav još iz školskih dana. Imala je i znanja i „žicu“.o čemu će Zlatko:
– Što se tiče melodije to je bilo još lakše. Pjevušila bi melodiju na upravo završeni tekst i samo bi mi rekla: „Bac, daj to posloži !“. O tome je uživala pa je puno naših skladbi nastalo je zajedničkim radom, a koje su rado ih izvodili mnogi pjevači na festivalu „Kre Mure i Drave“ – ponosno će Zlatko.
Iznoseći životni segment vezan za Sanjinu glumu i dramaturgiju on će reći:-Još uvijek se ljudi sjećaju „Đure z Međimurja“ i njegovih VHS-a. Svoj doprinos dala je i „Ciganica“ Sanja. Krenulo je to s fašničkim povorkama. Kako je u tradiciji Međimurja maskiranje u cigansku obitelj (da bi se prizvala plodnost na oranice) bila joj je to jedna od najdražih uloga. Igrala ju je tako dobro da su je gledatelji fašničke povorke znali tjerati od sebe: „Idi nekaj delat, a ne samo prosiš“-rekao je.
Sanja i KAM?
– Tu je često sudjelovala kao režiser. Te su kazališne predstave bile u jednom klišeju pisane i režirane, ali njena režija i odabir teksta bio je nešto sasvim drugo. „Komadi“ koje je odabirala kretali su se od svadbenih običaja („Melin melji“) pa do parodije na „Labuđe jezero“. Iz glumaca amatera izvukla je ono najbolje što su imali u sebi. Za nju na daskama ništa nije bilo nedozvoljeno. Jedini uvjet je bio da publika puca od smijeha. Ono što je manje poznato, a čime se bavila u svome domu je 3D – virtualni dizajn. Kao informatičar po struci bila je oduševljena mogućnostima računalnih alata koji su ideju pretvarali u virtualnu stvarnost. Kada bi je pitali što je to virtualni dizajn, što ti u stvari radiš? – odgovarala bi – „Imam cvjećaru“! Izrađivala je virtualno cvijeće i imala svoj mali dućan u virtualnom svijetu.
Majka i baka?
Suznih očiju, sjetno, Bac kaže: – Petrana i Ivana, dvoje je prekrasne djece koju je odgajala s puno ljubavi. Bila je ponosna na njihove uspjehe, veselila se njihovoj sreći i plakala u njihovoj tuzi. Jedina zamjerka koju je imala, a bilo je to u zadnje vrijeme, izgovarala je kroz pitanje: „Kad bum ja baka“? Želja joj je pronašla plodno tlo-i to je postala i to dva puta. – Predivna mala stvorenja s kojima nam nije bilo teško valjati se po podu i učiti ih prve brojalice i pjesmice, glupirati se i veseliti njihovim pokušajima. To smo radili…
Kraj ili novi početak?
Na stolu dnevne sobe leži hladan list papira na kojem piše – rak. Dijagnoza koja ubija nadu i budućnost. Pred svima, pogotovo pred Sanjom najteža bitka u kojoj je ulog vlastiti život.- Sanja je u svom životu vodila mnoge bitke. Iz njih je uvijek izlazila kao pobjednik. Ovu posljednju je izgubila – kaže Zlatko pitajući se:
– Možda je bitku i mogla dobiti, a možda je ispunila svoje poslanje na ovome svijetu pa bitke nije ni bilo? Svoje sjećanje na svoju Sanju Bac će završiti: – Ipak nitko ne može reći da se nije borila. Liječila se „alternativnom“ i „klasičnom“ medicinom, ali organizam nije izdržao. Sada je na ljepšem mjestu. Počivala u miru!
IN MEMORIAM Sanja Bacinger (6.12.1963. – 29.3.2020.)
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavio/la: Mladen Grubić