“Život nam uvijek donese iznenađenja razna: od radosti i veselja do boli i briga. Svaka bol jednom prođe, a radost je neprolazna”, napisao je, uz ostalo, Danijel Kralj (37) iz Lopatinca, u prilogu zvojoj zadnjoj zbirki pjesama “Moja radost neprolazna”. Sve njegove pjesme su pune optimizma, bez plakanja i žala nad svojom sudbinom. Nikad i ničim ne pokazuje da je slijep.
Danijela sam nedavno slušao (i gledao) dok je recitirao svoje pjesme na “Večeri poezije” Strahonincu, a danas sjedimo i razgovaramo za stolom u sjeni ispred jednog kafića u središtu Čakovcu. Nasmiješen, optimističan, govori polako, promišljeno… U društvu je i njegova videća pratiteljica Slađana Kiš iz Hemuševca, angažirane putem Udruge sljepih i slabovidnih osoba Međimurske županije.
-Jako dobro surađujem s Udrugom i ona mi pomaže u svakom trenutku kad imam svoje potrebe, pogotovo za putovanjem. Jako sam im zahvalan na tome – kaže Danijel, koji je od malih nogu napredno dijete, pravi lumen.
Zbog prijevremenog poroda smješten je u inkubator i tu je oslijepio. No, majka Marina i otac Mladen činil su sve da svog mališana što bezbolnije uključe u život. Brajicu, odsnosno Braillovo pismo za slijepe, naučio je prije nego što je krenuo u osnovnu školu. Prva četiri razreda završpio je u Područnoj školi Zasadbreg, a više razrede u OŠ “Ivana Gorana Kovačića” u Pleškovcu. Zatim je u roku završio i četiri razreda Gimnazije Čakovec, jezični smjer, a potom i Filozofski fakultet u Zagrebu. Danijel je po profesiji magistar edukacije hrvatskog jzika i književnosti. Nema stalni posao, ne može ga dobiti, a prema potrebi radi kao korektor na Braillovom pismu u čakovečkoj tvrtki “Tiflo globus”, za pomagala i medicinske proizvode.
Uz to što ne može naći stalni posao, iako postoje mogućnosti, Danijel nam je ukazao i na ponižavajući tretman slijepih osoba kad se upisuju na fakultet, kad traže posao, kad trebaju dobiti neke povlastice, kad istekne valjanost liječničkih uvjerenja…
-Uvijek iznova moramo donositi potvrde birokratima da smo stvarno slijepi, da možda ne muljamo. To je ponižavajuće – kaže Danijel.
ARSEN DEDIĆ KAO DODATNA MOTIVACIJA!
No, pjesništvo ga prati od najranije mladosti. Prve pjesme napisao je u 3. razredu OŠ, kasnije sudjeluje na županijskim natjecanjima u poznavanju hrvatskog jezika i osvaja sve prve nagrade. Kao gimnazijalac također.
Godine 2000. u šestom razredu Osnovne škole tiskana mu je prva zbrika pjesama “Do ljubavi, mira i sreće”. U 8. razredu 2003. godine kao mladi pjesnik sudjeluje na “Goranovom proljeću” u Lukovdolu i osvaja drugu nagradu.
-Tamo sam upoznao i Arsena Dedića, koji je također nagrađen, a taj susret dao mi je novi poticaj da i dalje radim i stvaram – kaže Danijel.
I stvorio je. Nova zbirka pjesama nosi naslov “Moja lutanja” (2004.), slijedi “Vrijeme za snove” (2014.) i “Moja radost neprolazna” (2018.).
Stalno piše. Dosad je ima, što objavljenih, a što u pripremi, više od 300 pjesama izuzetne poetske vrijednosti. Kritičari, ali i čitatelji, skloni su njegovom pjesničkom radu i pjesmama, koje često izvodi na raznim večerima poezije i zadivljuje nazočne. Posebno ističe svojevremenu potporu prof. Zvonimira Bartolića, ondašnjeg predsjednika Matice hrvatske Čakovec, kao i prof. Ivana Pranjića, koji ga je uvrstio i u antologiju međimurskih mladih lirika.
U svom radu i stvaranju koristi se, uz brajicu, prilagođenom tehnikom za slijepe: mobitel s govornim programom, lap-top s nekoliko programa, pa i govorni…
Ipak, najveću podršku u svemu ima od svojih najbližih s kojima živi u Lopatincu. Na žalost, otac Mladen umro je mlad, sa svega 54 godine života. Tu je majka Marina, brat Dejan, šogorica Jelena te nećaci Laura (12) i David (3).
-Bratovu djecu naprosto obožavam. Oni su se priviknuli na mene takvog kakav jesam. Pomažu mi koliko mogu. Mislim da je jako važno u razvoju svakog djeteta da upozna ljude kao što sam ja, da se prilagode i da kasnije u životu ne prave razlike – ističe Danijel.
ROĐEN U NEDJELJU!
Rekli smo na početku ove priče da je lumen i da ima fascinantnu memoriju. Pamti važne datume, brojeve, ljude po glasu, sve svoje pjesme… Voli slušati radio, glazbu, onu koja je pozitivna i nešto govori, zna brojne pjevače, pamti sve što objavljuju lokalne radio postaje… Pamtii i sve datume rođenja svojih prijatelja i poznanika.
Kad smo se rastajali, iznenada me pitao za moj datum rođenja. Hm, 16. listopada 1955., odgovorim.
-Da, bila je nedjelja! – odgovorio je kao iz topa.
Začuđen, zahvalio u nevjerici.
Dvije provjere kod kuće na Googleu, a onda i kod starije sestre to su potvrdile.
Hvala, majstore. Dosad nisam ni znao da sam rođen u nedjelju!
Sretno i još puno lijepih pjesama!
Čujemo se!
preneseno s: www.medjimurski.hr
objavio/foto: Ivica Jurgec