Kako vjeroučiteljicu i katehisticu u međimurskim župama Rahelu Mikec cjeloživotno obrazovanje dovodi do snažnijega iskustva vjere
Aktivna župljanka u župi sv. Marije Magdalene u Štrigovi Rahela Mikec pastoralna je vijećnica, vjeroučiteljica i likovna umjetnica. Većinu života živi u svojoj Štrigovi, u kojoj najviše voli brježuljke, bez kojih, kaže, ne bi mogla.
Rođena je 22. travnja 1987. u Čakovcu, a krštena nakon mjesec dana u Svetom Martinu na Muri. Osnovnu je školu završila u Štrigovi, a srednju graditeljsku školu, odjel za likovnu umjetnost i dizajn, smjer dizajner keramike, u Čakovcu. Zatim je upisala Filozofsko-teološki studij na KBF-u u Zagrebu. Zaposlila se kao vjeroučiteljica 2010. u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Svetom Jurju na Bregu, u kojoj radi i danas. Putuje iz Štrigove.
»Rad s mladima je izazovan jer traži strpljenje, razumijevanje, individualan pristup. Traži i srce i razum, ali rad u školi i u župama radost je i povlastica jer Gospodin ima veliko povjerenje u nas«
Angažman u Crkvi moj je život
Majka joj je Biserka, djevojački Sakač, iz sela Brezovca, župa Sveti Martin na Muri, obućarka po struci, spremačica u školi. Otac Josip Mikec podrijetlom je iz Raskrižja, graničnoga mjesta između Hrvatske i Slovenije koje danas pripada Sloveniji. U očevo je doba to bila hrvatska župa. On je poljoprivredni tehničar zaposlen u Turističkoj zajednici općine Štrigova. Bračni se par upoznao na jednoj svadbi. Nakon vjenčanja većinu su se života skrasili u Štrigovi. Rahela je najstarija, a obitelj Mikec ima još trojicu sinova: Roka, Rafaela i Josipa. Rok je profesor glazbe, 1988. je godište, oženjen je i živi u Štrigovi. I Rafael je oženjen, 1993. je godište, završio je studij teologije, živi i radi u Varaždinu. Najmlađi Josip je 1995. godište. Završio je povijest, filozofiju i antropologiju, zaposlen je u jednom muzeju u Čakovcu. Rahela i Josip žive u obiteljskoj kući s roditeljima u Štrigovi.
»Roditelji su nas odgajali u tradicionalnoj vjeri«, pripovijeda Rahela. »Tatin brat je svećenik Zagrebačke nadbiskupije Ivan Mikec, sada župnik u Pregradi. Bilo je u obitelji još posvećenih ljudi, i svećenika i časnih sestara, i s mamine i s tatine strane. Roditelji nam nisu bili strogi. Išli smo na puno izvanškolskih aktivnosti, na šport, folklor, glazbu, svi su u familiji bili društveno angažirani. Kao braća smo bili jako povezani, sve smo radili skupa. Bili smo i bliski po godištima, šetali smo se skupa, raspravljali, i danas je tako«. Nakon raznih životnih peripetija sada može reći: »Slobodna sam, živim na svojoj etaži obiteljske kuće, samostalna sam, volim čitati, osobito teološku literaturu. Teologinja sam po struci, vjeroučiteljica po zanimanju. Angažman u Crkvi moj je život. Planiram da tako bude i nadalje. Želim živjeti u svijetu kao posvećena osoba.«
Rad s mladima traži i srce i razum
Otkad pamti, svjedoči, povezana je s Gospodinom. Već u djetinjstvu i osnovnoj školi privlačile su je knjige vjerskoga sadržaja, tražila je razumijevanje značenja simbola, svega što se čini na misi. »Za vrijeme srednje škole sudjelovala sam na križnom putu mladih Varaždinske biskupije i doživjela Crkvu zaista živom. Tijekom srednje škole sve me to više privlačilo i zanimalo na dubljoj razini. Iako nikada ne bih upisala drugu srednju školu i keramika je i danas dio mojega života, sve to ipak nije bilo dovoljno, nije u tome bio onaj smisao koji sam tražila. Kako vjerovati nekomu ako ga ne poznajem? Da bih bila sigurna u odgovor na to pitanje, odlučila sam upisati teologiju jer nije bilo ničega drugoga što bi me toliko obuzimalo i tjeralo na traženje, a u istom trenutku ispunjavalo na svim razinama mojega bića. Nije bilo ničega drugoga za što bi se uložio čitav život. U tome sam našla svoj poziv – kako je rekao bl. Ivan Merz: ‘Katolička vjera je moje životno zvanje.’ Smatram da je jako važno razumjeti da Gospodin želi da ga ljubimo čitavim bićem, dakle i umom svojim, prema prvoj zapovijedi ljubavi, te da je dio cjelovitoga sazrijevanja, razvijanja i to cjeloživotno učenje o vjeri, Gospodinu i na toj kognitivnoj razini s kojom je naravno za potpunost vezana i praksa – iskustvo vjere«, svjedoči Rahela Mikec.
Zaposlena je u osnovnoj školi, predaje katolički vjeronauk od petoga do osmoga razreda, ali također u župama drži župnu katehezu prvopričesnicima i krizmanicima. Aktivna je u župama Štrigova, Gornji Mihaljevec i Sveti Juraj na Bregu. »Rad s mladima je izazovan jer traži strpljenje, razumijevanje, individualan pristup. Traži i srce i razum, ali rad u školi i u župama radost je i povlastica jer Gospodin ima veliko povjerenje u nas, odabrao je da preko nas dolazi do drugih, odabrao je da ga činimo ‘opipljivim’ u svojim riječima, pristupu drugomu, a opet je ostavio slobodu i naravno da mu možemo reći ‘ne’ – češće svojim djelima, nezainteresiranošću, pasivnošću, neprepoznavanjem kairosa. Čini mi se jako važnim razumjeti i biti svjestan da mi ne idemo u svoje ime u neku školu, župu, ured, povjerenstvo, nego nam Crkva daje poslanje. To je vrlo važna stvar – u Katoličkoj Crkvi nitko sam sebe ne šalje i toga bismo trebali biti jako svjesni u službama koje obnašamo, da nismo sebe poslali i da tu nismo u svoje ime, nego nas šalje Crkva u ime Gospodinovo pa bismo trebali poštovati taj autoritet, biti ponizni pred njim, ali i truditi se to povjerenje živjeti vjerodostojno, opravdavati ga svojim životom«, kaže naša sugovornica.
Spaja vjeru i umjetnost
Iako je vjeroučiteljica, i nadalje se bavi modeliranjem, izrađuje dekorativne i uporabne keramičke predmete – reljefe, križeve, ali i keramički nakit, šalice i ostalo. »Zadnji veći projekt bila je izrada procesijskoga raspela za župnu crkvu u Štrigovi koji sam izradila u glini, a kasnije je lijevan u bronci u suradnji s akademskom slikaricom i kiparicom Mirjanom Drempetić Hanžić. Divno je što mi je dano da spajam vjeru i umjetnost.«
Otvorenost i svijest za suodgovornost
Svatko može naći prostor za djelovanje, suradnju i suodgovornost. Može se naići na nerazumijevanja i trzavice, kada se možda previše povodi emocijama, neispravnim motivima, neadekvatnim dijalogom, nespremnošću za traženje i prepoznavanje onoga što Duh govori. Tu je onda prostor za moguće propitivanje i izgradnju pojedinca, za obraćenje. I na tome bismo trebali raditi svi, ponajprije na osobnoj izgradnji, kako bismo imali sposobnosti više se međusobno slušati i čuti, tražiti ono što Duh Božji koji vodi Crkvu govori nama, danas, sada.
S osobne strane imam pozitivno iskustvo i svakako želim pohvaliti spremnost svojega biskupa Bože Radoša na brigu, otvorenost za slušanje i uključivanje vjernika laika u rad, različite projekte i programe. Također imam pozitivno iskustvo sa svim župnicima s kojima surađujem po pitanju župne kateheze, a to su Kristijan Kuhar, Danijel Bistrović, Mislav Mikac. Spremni su saslušati ideje i na to da zajedno uvijek nanovo tražimo – s obzirom na izazove i specifičnosti pojedine župe i potrebe djece i mladih kojima smo poslani – kako napraviti najbolje što možemo i znamo. U tome doživljavam potpuno poštovanje i prihvaćanje mojih kompetencija koje imam po svojem zvanju i službi, ali i otvorenost i svijest za suodgovornost u povjerenom nam poslanju i službi.
preneseno s: www.glas-koncila.hr
objavila/foto: Tanja Baran