Franjo i Zorica Zadravec marljivo obrađuju vrt i voćnjak koji im uzvraćaju svu ljubav
Franjo i Zorica Zadravec žive u Vučetincu, na svom imanju koje su pretvorili u zelenu oazu. Sve im uspijeva u divno uređenom vrtu koji poznaje samo motiku. Viškove gospođa Zadravec srijedom nudi na čakovečkom sajmu.
– Teško je nabrojati sve povrće koje trenutno imamo. To su paprika, rajčica, krastavci, tikvice, grah, mahune, blitva, mrkva, krumpir, luk, češnjak, zelje, peršin, pasternjak…
Kako je sezona čega tako to, nakon što nadijelimo djecu, nosim na sajam. Imam svoje mušterije koje znaju da ne špricam – ispričala nam je jednog lijepog dana početkom kolovoza.
Upravo je pripremala novu gredicu, za jesen. Posijala je matovilac, još mahuna, ašlek, kasne tikvice te radič, lentivu i endiviju. Kad stignu mrazovi stavit će “paučinu” i do dugo u zimu imati svježe povrće.
– Svaki dan se borimo i mučimo, obiramo zlatice, postavljamo karabit zbog voluharica… One kad napadnu u stanju su sve pojesti te čak i korijenje voćkama pošklebati. Ne proizvodimo mnogo, jer uz svu tu muku bila bi onda još veća žalost kad bi propalo – dodaje njen suprug .
– A ja sam sretna što mi danas i on može pomoći u vrtu jer je od prije nekoliko godina u mirovini. Tu kod nas vam je tako lijepo! Idemo dolje u šumu brati kestene i vrganje – zadovoljna je gospođa danas.
Trnovit put
Franjo Zadravec pak nam je potom pokazao rakije i likere koje spravlja. Svojevremeno je nabavio mali kotlić i neku literaturu. Izučio je zanat i danas radi sjajne rakije od dunje, breskve, marelice, šljive, smokve, jabuke i kruške, a potom i likere s ružom, bazgom, dunjom, jasnimom, borovnicom te nezaobilazni orehovec.
– Tri do četiri mjeseca se namače za liker. Potom treba još dosta vremena da liker dobije pravi okus, da se sve prožme. Ne radim puno, 20 do 30 litara godišnje. Ali to mi je veliko zadovoljstvo. Šteta što je toliko voćaka pomrzlo ove godine. Neće biti breskvi, marelica, šljiva, kruški, trešnji … jedino je nešto jabuka preživjelo – kaže.
I tako, sve izgleda bajno i sjajno. No, mnogo se toga krije ispod površine. Životni put nije im bio posut laticama ruže, bilo je tu i mnogo trnja za iskrčiti.
– Radila sam u šivaoni MTČ-ove tvornice rublja 25 godina i onda se sve raspalo. Tvornica je otišla u stečaj i tad sam počela obrađivati vrt. Ne znam kako sam uopće izdržala te godine privatizacije. Neljudski su nas izrabljivali, samo si smio gledati dolje i šivati. Tamo sam ostavila najljepše godine života. Kod kuće pak su bila mala djeca, došle su uzbune, a mene zovu da dođem subotom navečer biciklom iz Vučetinca šivati. Muža nije bilo i sinovi su jedni druge čuvali – prisjeća se teških dana Zorica Zadravec.
Sve nas je manje
A gdje je bio suprug? Bio je na ratištu. Radni vijek proveo je kao kriminalist. Naravno, kad je krenuo Domovinski rat, kao policajac je završio na ratištu i na njemu je bio od početka do kraja, od proboja u Vukovar do mirne reintegracije Podunavlja.
Nema što nije vidio, kako tijekom kriminalističkog staža, tako i na fronti. No, ne priča mnogo o tome, već natoči još jednu i kaže: “Sve to ostavio sam za sobom, radio sam više od 40 godina. Nego, je li bolji liker s ružom ili dunjom?”
Imaju tri sina, četiri unuka i jednu unuku. No, kako to već biva, ostali su sami. Djeca su zasnovala obitelji i otišla, žive svoje živote i pišu vlastite zanimljive priče. No, nisu zaboravili danas djeda Franju i baku Zoricu. Često su na vučetinskom brijegu, pomognu što treba, unučad dolazi na čuvanje i svi uživaju u ovoj oazi mira.
– Žalosti nas jedino što je sve manje starosjedioca, ljudi koji tu žive. Ja sam sa susjednog brijega, a Zorica iz Vugrišinca. Danas je od Mohokosa dolje deset kuća za redom prazno. Sve nas je manje koji bismo tu živjeli. Stariji umiru, mlađi odseljavaju – kaže Franjo Zadravec.
Kad su sinovi još bili djeca uzgajali su i kuniće, na stotine kunića. Kaže nam kako su time djeci plaćali studiranje.
– Imali smo tada čak i svinje, svega je bilo. No, danas su nam dovoljne kokice i vrt – zaključuje.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3564
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavio: Izak Vrtarić