Životni put Ljiljane Škrobar (56) iz Brezja rijetko bi koga ostavio ravnodušnim. Ona je magistrica hortikulture, nastavnica u Gospodarskoj školi Čakovec, poduzetnica i sportska rekreativka s istaknutim uspjehom. Također, ona je samohrana majka troje djece koju je podizala sama nakon suprugove smrti, mentorica koja i danas energično podupire i usmjerava svoje učenike, profesionalka u poslu nastavnice, ali i samostalnom poduzetništvu. Ljiljanin entuzijazam vrijedan je svakog divljenja, no ono što posebno nadahnjuje njezina je skromnost i jednostavnost kojom se opisuje. U našem razgovoru ispričala nam je kako je tekao njezin put.
Od kud potječe vaša ljubav prema cvijeću?
Moja ljubav prema cvijeću započela je još u djetinjstvu kojeg sam provela u prirodi, većim dijelom kod bake Veronike i djeda Andrije Brezovca. U pauzama od poljoprivrednih radova, ubirala sam livadno cvijeće, plela vjenčiće i slagala kitice. Moja je baka bila poljoprivrednica pa sam joj se često pridruživala u njezinom vrtu pomažući oko voća i povrća koje je uzgajala. No osim toga, bakin je vrt bio preplavljen jurovčicama i narcisama koje je voljela i moja majka Rozalija. Ljubav prema cvijeću osim bake, usađivala mi je tako i majka.
Pokojna majka imala je malu mirovinu i bila samohrani roditelj meni i mom bratu. Unatoč tome, štedjela je za svaku novu vrstu lukovica narcisa. U zadnjem brojanju narcisa pred njezinu smrt, u našem je travnjaku ispod breza cvjetalo više od 6500 različitih narcisa.
Koliko se dugo bavite floristikom i koliko dugo radite u školi?
Moje je djetinjstvo oblikovalo moju ljubav i privrženost prirodi i cvijeću. Nakon završene gimnazije upisala sam Agronomski fakultet u smjeru Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža. Nadala sam se da ću nakon završetka fakulteta raditi u projektnom uredu GK Međimurje. Nažalost, GK je propao, a na poticaj majke koja je i sama dio života radila kao nastavnica odlučila sam se okušati u nastavništvu. Prije 28 godina zaposlila sam se u Gospodarskoj školi Čakovec i ostala. Moj je posao postao moj poziv. U njemu uživam, podučavam, učim i usavršavam se i dan danas. Pobornica sam cjeloživotnog učenja, a posao nastavnice to mi je i omogućio.
Vaši učenici postižu sjajne rezultate na natjecanjima, kakav odnos njegujete s njima?
Ljubav prema cvijeću i prirodi nastojim usaditi u svoje učenike. Često sudjelujemo na brojnim natjecanjima, a to nam je prilika ne samo za učenje novih cvjećarskih tehnika i trendova, već i prilika da mladim ljudima damo perspektivu u ovom zanimanju. Ne poričem izrazito zadovoljstvo kada moji učenici osvoje nagrade, no osmijeh, sreća i ponos koje vidite na licima njihovih roditelja nadmašuju svaku nagradu i osvojenu medalju. Biti mentor zahtjevan je posao, no upravo su se natjecanja pokazala kao odlične prilike da učenici pokažu svoj rad i talent. Također, ona su mnogim mojim učenicima dala vjeru i poticaj da nastave školovanje, doškoluju se, završe fakultete, zaposle se ili postanu samostalni poduzetnici. Moji me učenici tako ujedno i inspiriraju i motiviraju da nastavim.
U slobodno vrijeme Vi ste i rekreativka, kako je započela ta ljubav?
Godinama sam ˈtrčalaˈ s posla na posao. Imam registriran obrt za hortikulturu i floristiku u kojem su mi nakon suprugove smrti neprestano pomagala moja djeca. Osim nastavnice, ja sam i majka i otac već 22 godine. Matija, Andrija i Veronika završili su fakultete i zaposlili se. Danas su moja djeca u punom smislu riječi ˈljudiˈ na koje sam izrazito ponosna. Oni su i ti koji su me uza sve potaknuli da se počnem baviti sportom. Zbog zdravstvenih problema morala sam se početi baviti tjelesnom aktivnošću. Zahvaljujući udruzi „Sport za sve“ Sveti Juraj na Bregu, uključila sam se u različite sportske aktivnosti. Trčanje sam ubrzo zamijenila hodanjem koje sam otkrila kao svoju drugu ljubav.
Kako izgleda Vaš slobodan dan?
Ja sam ranoranilac, no često nemam slobodnog vremena koliko bih željela. Bez obzira na sve obaveze, ona u kojoj gotovo svakodnevno uživam je šetnja s mojim psom Benijem. Zajedno lutamo po šumi, posebno često po Bedekovićevim grabama. Kako je Beni maleni trkač, s vremenom mi je počeo zadavati sve brži tempo, a ja sam počela sve brže i brže hodati. Uz Benija sam upoznala svaki kutak naših šuma. U našim šetnjama često fotografiram prirodu kako bih se inspirirala, ali i skupljam različite prirodne materijale koje koristim u praktičnoj nastavi u školi.
Osvojili ste ovogodišnju Polarnu ligu. Sumirajte nam Vaše doživljaje.
Do Polarne lige bio je dug put. Doktorica Renata Kutnjak-Kiš prije nekoliko me godina savjetovala da se uključim u program nordijskog hodanja zbog zdravlja. Tako sam krenula u školu nordijskog hodanja. Tu sam upoznala sudionice Polarne lige te se uključila zbog kretanja i druženja. Iako nisam očekivala nikakve rezultata, ispalo je da je „trener“ Beni odradio sa mnom dobar posao. Ispostavilo se da sam brža od drugih. Iako sam osvojila Polarnu ligu, smatram da su svi oni koji se uključe u takva natjecanja pobjednici.
Moja su djeca shvatila koliko volim druženja i rekreaciju pa su mi počeli poklanjati ulaznice za različita natjecanja. Ove godine osigurali su mi sudjelovanje na utrci Wings for Life u Zadru na koju ću otići 8. svibnja 2022. godine. Osim što je humanitarnog karaktera, veselim se prirodi i moru. Pri svakom boravku na moru hodajući otkrivam ljepote nekog mjesta i prirode koja ga okružuje.
Sudjelujem i u drugim događanjima i akcijama poput Kros lige Globetka, u događajima koje organizira udruga „Sport za sve“ i brojnim drugim.
Iako se jedna period života nisam bavila sportom zbog obaveza i djece koju sam odgajala sama, posljednjih sam godinama imala priliku oživjeti svoju staru ljubav – sport.
preneseno s: www.medjimurski.hr
objavila/foto: Blanka Lozić
