Zavinutoga čavla zravnati i upotrijebiti ga, luknjastu gumu zakrpatio i koristiti je, rastrganu nogavicu zakrpati i hlače opet nositi, i tako dalje, puno toga popraviti, a ne baciti. Ako nečega doma ili pri ruci nema, ne odmah leteti v trgovinu i kupiti, nego nešto slično doma napraviti ili pak si zamagaditi dok se stvari ne riješe.
Takva je Međimurska Hrvatska, koja iz ničeg novo stvori, staro popravi tako da je bolje od novog i gotovo nikaj to ne zaračuna, nego veli… pa daj koliko misliš da vrijedi… ili spijemo gemišt ili pivo, kavu za to.
Takva Međimuirska Hrvatska je živa, čvrsta je i samo dalje ide i čini iz nje malu Švičarsku, u odnosu na ostalu Hrvatsku.
– Kad sam bio zanatlija više sam toga znao napraviti nego majstori, kad sam kupio staroga kombajna, susjedi su se smijali, da kaj budem starim željezom, a bogme za mjesec dana već sam požnjeo sve okolo Lopatinca, Pleškovca do Zasadbrega.
Vojsku sam došao služiti i odmah su me stavili v Titovu gardu, a kolegu su se smejali, da kaj budem je v gardi, kad niti gradski govoriti ne znam. Vidli su brzo generali što sam kaj sam i za par tjedna sam vozio cijeli general štab, prvo po Beogradu, a onda pak po čitavoj državi.
Svi su htjeli da ih ja vozim, jer moj automobil je uvijek bio čist, uredan i ispravan, to tu oni cijenili. Kada sam nabavio ovaj Mercedes (na slici) nikako nije izgledao, a upaliti je mogao samo kad ga je traktor vukao. Brzo sam ja njega sklepao i uskoro je postao ljepotan kakvog nema daleko naokrug, a stariji je od mene.
Doznali su za mene i njega iz ekipe serijala o Glembajevima. Trgali su se glumci, da koji se budu sa mnom vozili, a mogu potvrditi kako su to uistinu bili veliki glumci i dobri prijatelji. Zvali su me i u druge serije i filmove, ali iskustvo s Glambajevima mi je tako lijepo i nisam želio da ga netko drugi nadjača.
Do sada sam ovim Mercedesom vozio 72 para mladenaca, a narudžbe imam unaprijed. Kao održivač i ložač u Osnovnoj školi Lopatinec, stvarao sam čuda. Pregorio je ventil, rezerve nema, trgovina je daleko, a djeci hladno, panika, kaže ravnatelj Marijan Trbuhović, Šafarić, kaj budemo sada, djecu doma pustili. Samo malo ravnatelj, pretražio sam među stvarima i stvorio novi ventil, a tako isto i stotine drugih stvari.
Tužan sam na kraju bio što nitko nije prepoznao moje znanje i rad, te mi dao veću plaću ili slično, i danas sam na penzionerskom minimalcu, morao bih u inozemstvo, kao na žalost ova naša divna mladež, jer bumbari na vlasti nikaj ne vidijo, i kaj je još žalosnije, oni ne znaju, ne znaju, a nedaju se, govori Ivan Šafarić iz Pleškovca, oldtajmerist, mehaaničar, jednostavno rečeno ‘jezermešter’ ili čovjek za sve.
preneseno s: www.mnovine.hr
