Iako školska godina traje tek nepunih mjesec dana, Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Sveti Juraj na Bregu već je odradila svoje prvo domaćinstvo velikom sportskom događaju. U 10. sezoni svoje turneje po osnovnim školama Lino višebojac stigao je u ovu školu 1. listopada.
Čim su čuli da će se u njihovoj školi održati Lino višebojac, učenici su odmah požurili s pripremama. Izrađivali su transparente, zastave, oslikavali majice, balone, crtali lik Lino medvjedića, pisali literarne radove kako bi se što bolje pripremili za natjecanje i navijanje. Lino višebojac pokrenut je na inicijativu legendarnog kapetana Vatrenih Zvonimira Bobana.
U svakoj školskoj godini održava se po 24 natjecanja u osnovnim školama te jedno finalno natjecanje na kojemu se okupljaju pobjednici sa školskih natjecanja nastojeći izboriti ostvarenje svog sportskog sna.
Navijači su već 45 minuta prije službenog otvorenja pokazali što sve možemo od njih očekivati. Tribine su se šarenile od ručno oslikanih majica, zastava i transparenata te raznih rekvizita koji su proizvodili buku kakvu ova škola još nije imala prilike čuti.
uvodnom dijelu programa pjesmom i plesom predstavili su se učenici nižih i viših razreda te svojim izvedbama oduševili sve prisutne. Nives Hažić otpjevala je pjesmu Vuprem oči, Pjevački zbor škole uz pratnju tamburaša izveo je Grad se beli, a pomogli su im i mali folkloraši. Učenici 4. b razreda prisutne su oduševili svojom scenskom igrom Kad porastem bit ću…
Osmašica Barbara Živko pročitala je svoj nagrađeni literarni rad na temu svijet po mom. Natjecatelji su bili podijeljeni u dvije skupine – 5. i 8. protiv 6. i 7. razreda, a natjecali su se u sljedećim disciplinama: sedmerci (rukometni i nogometni), slobodna bacanja, atletika (sprint i skok u dalj). Rezultatom 3:1 pobjedu su odnijeli šesti i sedmi razredi.
Među višebojcima u pojedinačnoj konkurenciji najbolji su bili Anja Okreša (6. razred) s osvojenih 160 bodova i Jan Horvat (8. razred) s 130 bodova.
Lana Perčić (2. razred) i Katarina Hamonajec (1. razred) dobile su nagrade za najbolje maske, a učenici 2. b razreda s ručno oslikanim majicama i transparentom proglašeni su najboljom grupnom maskom.
U ovu veselu Lino priču savršeno su se uklopili istaknuti sportaši – najbolji hrvatski speedway vozač Jurica Pavlic i najbolja međimurska sportašica, gimnastičarka Tijana Tkalčec. Iako su već morali juriti na svoje treninge, novinarke Rebeka i Nikki uspjele su “uhvatiti” naše goste sportaše te s njima kratko popričati.
Rad s djecom je vrlo važan jer se njima usađuje sportski duh i želja za natjecanjem i zdravim životom
Jurica Pavlic najbolji je hrvatski speedway vozač te je ujedno i prvi hrvatski osvajač prestižne Zlatne kacige na nedavno održanoj utrci u Pardubicama u Češkoj.
Koliko dugo se već bavite speedwayom? Kada ste počeli ?
Speedwayom se bavim od svoje 10. godine kada sam prvi put sjeo na motor od 80 ccm, a od svoje 12. godine vozim motore od 500 kubičnih centimetara. Iako sam već od malena vozio Tomos i slične motore s kojima smo redovito jurili po poljskim putevima s obzirom da je bilo zabranjeno voziti ih po cesti.
I Vaš otac bio je speedway vozač. Je li on prenio na Vas ljubav prema ovome sportu?
Moj otac bio je trostruki prvak Jugoslavije u osamdesetima, iako ga nikad nisam gledao kako vozi. Prestao je s utrkama nakon nesreće na stazi koju je imao u Ljubljani tri dana nakon što sam se ja rodio (1989. godine). Ljubav prema tom sportu očito nam je u krvi jer je cijela obitelj u speedwayu i svi jako volimo speedway.
Za koji klub vozite?
Sad vozim u poljskoj ekstraligi u klubu Grudziadz, danskom Esbjergu i u našem Speedway klubu Unia koji je domaćin utrka na stadionu Milenium u Donjem Kraljevcu.
U kojim ste se sve državama natjecali? Ima li razlika između tih stadiona?
Natjecao sam se u skoro svim državama Europe, osim Španjolske. Svaka staza je različita, oblikom, materijalom, načinom vožnje, što je draž speedwaya. Puno se putuje svaki tjedan, jer jedan dan se vozi poljska liga, slijedeći se već vozi u Engleskoj ili Italiji. Prijeđemo i po 1500 km u jednoj noći s utrke na utrku.
Koliko često trenirate i kako izgleda Vaš trening?
Treniram jednom tjedno na stazi s time da vikendom imam dvije do tri utrke, što je najbolji trening. Izgleda tako da testiramo više motora da vidimo koji nam najviše odgovara za sljedeću utrku, pa se prilagođavaju postavke motora i slično. Traje dva do tri sata, ali ako računamo pripremu motora prije i nakon samog treninga, traje po cijeli dan.
Koja Vam je vožnja najviše ostala u sjećanju?
Najviše mi je u sjećanju ostala vožnja finala na Zlatnoj kacigi u češkim Pardubicama koju sam osvojio pred dva tjedna. Bila je to jedna od najtežih utrka, 10 vožnji najdulje staze u Europi, ali je trofej na kraju bio vrijedan svake kapi znoja.
Jeste li se kad ozlijedili?
Ozlijedio sam se 2011. u Poljskoj na utrci ekstralige gdje sam slomio potkoljeničnu kost što je bio kraj sezone već u svibnju, čemu su uslijedile bolne operacije i rehabilitacija cijele godine. To je bila jedna od najgorih ozljeda koja nažalost dolazi u sportu kojim se bavim.
Koju brzinu postižete na utrkama?
Brzina se kreće od 70 do 120 km/h, ovisno o duljini i vrsti staze, kao i dijelu na kojem se vozi: u ravnini je brzina puno veća dok se u zavoju smanjuje zbog načina vožnje u speedwayu – diltraga. Ali ako uzmemo u obzir da ti motocikli nemaju kočnice već samo kvačilo i gas, onda je to prilično brzo!
Možete li nam ukratko pojasniti pravila speedwaya?
Pravilo speedwaya je da u redovnom dijelu utrke vozač ima 5 vožnji s 4 kruga gdje svaki puta vozi s različitim vozačima, kako bi sa svima odmjerio snage. Ima nas ukupno 16, te se u vožnjama skupljaju bodovi, od 3 do 0, ovisno o poziciji koju osvojiš. Na kraju se bodovi zbrajaju i pobjednik je onaj s najviše bodova.
Nedavno ste osvojili Zlatnu kacigu na jednoj od najtežih utrka na svijetu. Kakav je to osjećaj za Vas? Je li to Vaša najdraža nagrada? Možete li izdvojiti još neke?
Neke od najdražih nagrada, uz Zlatnu kacigu, su prvo mjesto na prvenstvu Europe 2007. godine, te drugo mjesto na juniorskom prvenstvu svijeta 2009. godine. Bili smo klupski prvaci Poljske 2006. godine što mi je ostalo u posebnom sjećanju, a i ta godina je bila kad sam osvojio svoju prvu medalju na Europskom juniorskom prvenstvu – i to zlatnu.
Jeste li kad imali problema s policijom? Jesu li vas zaustavili zbog prebrze vožnje?
S policijom nemam problema jer brzinu na cesti prilagođavam zakonu i propisima. Ako ispucam svu energiju na stazi, gdje je cilj biti što brži, onda na cesti mogu voziti sasvim normalno gdje je potreban velik oprez i poštivanje drugih sudionika u prometu.
Što radite u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme vozim se na motocross motoru, popravljam motore u radioni, gledam filmove i provodim vrijeme sa svojim kćerima Niki i Kim.
Kako Vam se svidjelo današnje natjecanje? Što biste poručili našim učenicima?
Današnje natjecanje je vrijedno svake pohvale! Rad s djecom je vrlo važan jer se njima usađuje sportski duh i želja za natjecanjem i zdravim životom. Ako želimo stvoriti kvalitetne mlade ljude, potrebno je s njima raditi od najranije dobi te ih primjerom i motivacijom dovesti na pravi put! Svakako ću se uključiti kad god mogu u ovakve akcije, a i nadam se da ćemo vas u što većem broju vidjeti na stadionu Milenium na speedway utrkama!
Lijepo je vratiti se u osnovnu školu
Tijana Tkalčec najbolja je sportašica Međimurske županije koja se može pohvaliti i pobjedom u Svjetskom kupu u preskoku.
S gimnastikom se obično počinje vrlo rano, kada ste Vi počeli trenirati?
Počela sam trenirati kada su mi bile četiri godine. Mama me je odvela u dvoranu i tako sam započela svoj gimnastički put.
Gdje ste počeli s treninzima?
Počela sam u Macanovom domu u Čakovcu.
Što se promijenilo otkad je izgrađen Gimnastički centar Aton?
Promijenilo se jako puno toga, imamo puno više mjesta za treniranje, puno bolje uvjete, puno nam se lakše pripremiti za natjecanje.
Vaša disciplina je preskok. Kako ste se odlučili upravo za to? Jeste li sudjelovali i u nekim drugim disciplinama?
Odlučila sam se za preskok zato što mi je to bilo najljepše raditi i najviše sam uživala u tome, a sudjelovala sam i u svim ostalim disciplinama – na gredi, ručama i na tlu.
Osvojili ste prvo mjesto na Svjetskom kupu, odnosno mali kristalni globus. Kakav je to osjećaj za Vas?
Jedan prekrasan i stvarno poseban osjećaj. Bila sam jako sretna i to je priznanje za moj rad i trud koji sam uložila u gimnastiku.
Koje biste još nagrade izdvojili kao najvažnije i najdraže za Vas?
Pa definitivno bih izdvojila to što sam najbolja sportašica Čakovca i Međimurske županije već sedam-osam godina za redom i također bih izdvojila prvo mjesto na Svjetskom kupu u Ostravi i finale na Europskom prvenstvu u Moskvi.
Koliko treninga imate tijekom tjedna i koliko oni traju?
Imam po dva treninga na dan, do osam treninga tjedno, a traju između dva i tri sata.
Je li gimnastika opasan sport? Jeste li imali kakve ozlijede u svojoj karijeri?
Gimnastika je opasan sport, ako se ne izvodi pravilno, no uvijek je tu trener koji vam pomaže tako da se sve to smanji na nekakav minimum. Imala sam nekoliko lomova, no najteža ozljeda je bila kad mi je puknuo skočni zglob, odnosno kad sam bila na operaciji desnog skočnog zgloba.
Kako ste uspjeli povezati školu i gimnastiku?
U početku jako teško, osobito četvrti, peti i šesti razred kada sam puno više počela trenirati i izostajati iz škole. Kasnije je kroz srednju školu i fakultet već bilo lakše.
Kako ste se osjećali danas među učenicima u OŠ Sveti Juraj na Bregu?
Bilo je jako zabavno vratiti se u osnovnu školu jer dugo nisam bila ni u svojoj ni u jednoj drugoj školi. Bilo je lijepo vidjeti ovako puno djece i ovako dobre navijače.
Možete li nešto poručiti našim učenicima?
Poručila bih im da i dalje budu dobri, da budu ustrajni, da se puno trude i da rade jer će im se sve to isplatiti jednog dana.
preneseno s: www.emedjimurje.hr
